Dijalektni oblici u književnom dijalogu.

Dijalektni oblik u književnom dijalogu nije samo odstupanje od standarda: može obilježiti glas lika, njegov odnos prema sugovorniku i pripadnost zajednici. Cilj je prepoznati relevantna jezična obilježja, protumačiti njihovu književnu funkciju i prenijeti sadržaj u standardni hrvatski bez pogrešnog zaključivanja o govorniku.

1.Književni dijalog nije prijepis govora

Pisac odabire koliko će lokalnih obilježja unijeti u repliku. Može zadržati standardnu sintaksu, a govor lika naznačiti tek jednom zamjenicom, glasovnim obilježjem ili glagolskim oblikom. Takav je dijalog stilizacija govora, a ne nužno vjeran zapis određenoga mjesnog govora.

Pri čitanju razlikuj:

• jezično obilježje: što je u obliku različito od standardnoga ekvivalenta;
• raspodjelu u tekstu: tko se njime služi, pred kim i u kojoj situaciji;
• književnu funkciju: kakav učinak taj izbor stvara u konkretnom prizoru.

2.Prepoznaj obilježje, ali ne zaključuj prebrzo

Nazivi čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje obuhvaćaju raznolike dijalekte i mjesne govore. Jedna riječ može usmjeriti tumačenje, ali nije dovoljna za pouzdano određivanje govornikova podrijetla.

Stilizirana replika	Obilježje koje promatraš	Standardni ekvivalent	Ograničenje zaključka
Kaj radiš?	Upitna zamjenica kaj, karakteristična za kajkavsko područje	Što radiš?	Oblik može biti i dio regionalnoga gradskog govora.
Ča je to?	Upitna zamjenica ča, karakteristična za čakavsko područje	Što je to?	Replika ne određuje pojedini otok, grad ili dijalekt.
Lipo je vrime.	Ikavski odraz jata u riječima lipo i vrime	Lijepo je vrijeme.	Ikavski oblici postoje i u čakavskim i u štokavskim govorima.
Ne bum došel.	Kajkavska tvorba budućega vremena i oblik došel	Neću doći.	Pojedini kajkavski govori nemaju posve iste oblike.

Štokavski govor nije samim time standardan. Standardni hrvatski ima novoštokavsku osnovicu, ali nije jednak bilo kojemu mjesnom štokavskom govoru.

3.Razdvoji glasovni oblik od gramatičkoga značenja

Dijalektna replika može istodobno sadržavati glasovne, morfološke i leksičke posebnosti. Najprije utvrdi što govornik tvrdi, pita ili obećava, a tek zatim uspoređuj pojedine oblike sa standardnima.

Nemoj iz jednoga primjera izvesti pravilo za sve riječi ili sve govore nekoga područja. Završno -n u obliku san nije uputa da svako standardno m zamijeniš glasom n.

Jednako je važno prepoznati gramatičko značenje koje se ne može dobiti zamjenom slova:

Dijalektni sustav ima vlastita pravila. Njegove oblike nije korisno opisivati kao nasumično „kvarenje” standardnih oblika.

4.Poveži izbor oblika s odnosima među likovima

Dijalektni oblik može upućivati na prisnost, solidarnost, zavičajnu pripadnost, otpor ili namjerno udaljavanje od sugovornika. Nijedno od tih značenja nije trajno ugrađeno u sam oblik: proizlazi iz prizora i njegove usporedbe s drugim dijelovima teksta.

Posebno promatraj promjenu unutar govora istoga lika. Povratak lokalnim oblicima u svađi ili pri susretu s članom obitelji može biti važniji od same njihove učestalosti.

Pritom razdvoji govor lika od pripovjedačeva vrednovanja. Ako drugi lik ismijava nečiji izgovor, tekst prikazuje i odnos moći ili predrasudu; ne potvrđuje time da je ismijavani govor jezično manje vrijedan.

5.Prenesi sadržaj bez brisanja važne razlike

Prijenos u standardni hrvatski pomaže razumijevanju, ali nije stilski neutralan. Može sačuvati obavijest, a ukloniti lokalnu pripadnost, ritam replike ili kontrast među likovima.

U analizi postupaj ovim redom:

1. Odredi govornu namjeru: pitanje, tvrdnju, odbijanje, obećanje ili nešto drugo.
2. Provjeri lice, broj, rod, vrijeme i negaciju; ne zaključuj samo prema sličnosti oblika.
3. Napiši prirodan standardni ekvivalent, a ne mehaničku zamjenu pojedinih glasova.
4. Objasni što se prijenosom gubi na stilskoj razini.

Pri citiranju sačuvaj izvorni oblik. Ako je potrebno, značenje objasni odvojeno. Dijalektni oblik u književnoj replici nemoj bez obrazloženja ispravljati kao tiskarsku pogrešku.

Ako sam pišeš dijalog, razlikuj blagu regionalnu stilizaciju od pokušaja prikaza točno određenoga mjesnog govora. Za drugi cilj potrebna je provjera pouzdanih opisa ili stvarne uporabe. Nasumično gomilanje prepoznatljivih oblika iz različitih područja ne jamči uvjerljivost.

Miješanje obilježja ipak nije nužno pogreška: može odgovarati životopisu lika, jezičnom dodiru ili svjesnoj autorskoj stilizaciji. Takvo tumačenje mora imati uporište u tekstu.

6.Sažetak za precizno čitanje

Prije zaključka provjeri:

• Oblik: prepoznajem li glasovno, gramatičko ili leksičko obilježje?
• Značenje: čuvam li u standardnom prijenosu vrijeme, negaciju i govornu namjeru?
• Doseg: zaključujem li samo ono što raspoloživa obilježja dopuštaju?
• Funkcija: objašnjavam li odnos među likovima, umjesto da dijalekt povezujem s neobrazovanošću ili komičnošću?
• Stilizacija: razlikujem li književni izbor od dokumentiranoga mjesnog govora?

Dobra analiza povezuje oblik, kontekst i učinak. Prepoznavanje dijalektnoga obilježja tek je početak; cilj je objasniti zašto se pojavljuje upravo u toj replici.